Nema razloga strahu da će se poticanjem, promoviranjem i pružanjem
potpore sudjelovanju mladih u javnom životu dovesti samo njihovi
problemi u prvi plan; problemi su svegeneracijski jer ugrožavaju
sve građane podjednako - oslabljeno gospodarstvo, zaduženost,
obrazovne, zdravstvene i mirovinske reforme, sindrom donošenja
kratkoročnih rješenja i odlaganje rješenja problema u nedogled,
nezaposlenost, neskladan i nezdrav život u zajednici, nedovoljno
poštivanje ljudskih prava, izostanak ekološke svijesti, neinventivnost…
Svojim sudjelovanjem izgradit će širi i učinkovitiji savez
između generacija, kako bi zajednički mogli razrješavati aktualne
probleme, ali i izazove koje ih očekuju u budućnosti.
Mladi mogu svojim jedinstvenim iskustvom dati doprinos u
postupku stvaranja vizija razvitka i pronalaženja rješenja na svim
razinama – nacionalnoj, regionalnoj, a osobito na lokalnoj – na
razini svog grada i županije. Potrebno je uključiti mlade u proces
donošenja odluka, i to u svim fazama procesa donošenja
odluka, kako bi se iskoristilo njihovo iskustvo i svježe ideje, ali
kako bi se oni motivirali da postanu aktivni i odgovorni građani.
Suodgovornost za budućnost
Krivo bi bilo za sve okrivljavati političare i političke
stranke. I u zemljama s dužom demokratskom tradicijom
političke su stranke veću pozornost počele posvećivati
sudjelovanju mladih u demokratskim procesima
donošenja odluka tek pod pritiskom zahtjeva mladih.
Mladi moraju preuzeti odgovornost za isticanje participacije
mladih kao jednog od najvažnijih političkih pitanja
o kojemu ovisi ne samo razvitak i budućnost njihovih
lokalnih sredina nego i cjelokupne Hrvatske. Budućnost
je prevažna da bi bila prepuštena samo političarima.
Politika prema mladima
Pod sintagmom politika prema mladima misli se na:
- Prevenciju problema
- Skrb o zbiljskoj participaciji u društvu
- Nuđenje perspektiva za budućnost
“Umjesto da stalno polazimo od toga kako jeste, možemo krenuti od želje da svoj život zaista učinimo svojim. Logika podčinjavanja nam govori da budemo realni, da se ograničimo na sve uži prostor koji nam ovo društvo nudi.Wolfi Landstriecher,
Ali, kada je ta stvarnost u stvari marš prema… trajnom degradiranju ljudskog duha i potpunom uništenju životne sredine - da li je zaista realno biti “realista”? Ako zaista volimo život, ako zaista želimo da napredujemo i cvjetamo, onda je apsolutno neophodno da svoje želje oslobodimo svega što ih ograničava, da ih pustimo da natope naša srca i naše misli, da nas ispune strašću koja rađa najsmjelije snove. Ti snovi bit će oružje kojim ćemo napasti ovu stvarnost; njihova strast biće hrana za razum promjene, koji je jedini u stanju da formulira projekt izmjene postojeće stvarnosti i oslobodi prostor za ostvarenje naših najdubljih težnji. Za sve nas koji želimo živjeti po osobnom uvjerenju, sve manje od toga bilo bi nerealno.”